Majstor i Margarita


09.10.2016.

Posveta sjećanju

Sjećaš li me
se sada,
sjećaš li se
kad obalama skupljasmo
oborene zvijezde
kako jednog dana
ti odgajala bi ih nad nama,
sjećaš li se
koliko samo u košuljama
krišom od sviju trtili smo ih,
sjećaš li se
ne, ne zbog svijeta
zar bi ih ikad iko i spazio
onako nježne,
ne, mi činismo
to za kraj
onda kad zadnji put
slušao bih kako
bijelim kolima odlaziš,
kako ih sve u košulji
umotane vraćaš
tamo gore,
da kad pogledali bi
u noć
da vidjeli bismo nas,
a sad kad
blještavo bijelim
kolima odlaziš
ti ne gledaj u mene
ti moja Beatriče
ti gledaj tamo gore.

Šarlo Makavejev Majstor

09.10.2016.

Write about us

I will

21.09.2016.

i kad je gotovo, za mene znaj tek tad je počelo

Poezija, kako bih drugačije i opisao stvaralaštvo kojim je dečak iz vode stvarao i unosio ideje melanholije romantizma, uostalom to nije muzika, to je ideologija. Nestao je u modroj i zelenoj vodi, a mi?, pa na nama je da slušamo umjetnost koju nam je poklonio, na nama je da pišemo i volimo koliko god možemo više. Možda su ovo riječi onog istog majstora kojeg sada nema, koji je umro, uostalom zar se umrijeti može, zar može nešto biti svršeno, jer jedan pjesnik mi reče; tad kad je gotovo, za mene znaj da tek tad je počelo! SRETAN LEGENDO !



19.09.2016.

Otišla je duge kose

Bila je tad skrivena od svijeta
od plavog neba
i nemirnog vjetra
jer znao sam
da oduvijek se bojala
zvjezdanog leta


sve dok njeni dlanovi
ne zagrijaše moje
odbaciše me tamo
gdje vjetrovi se roje
i onda prepustiše se
kao nikad prije,
kao da se više ne boje.


I još tad otišla je duge kose,
a ja,
ja ostao sam i dalje voljeti je.

16.09.2016.

Eva se krije, Eva me razumije

Čuješ li tišinu... samo čekaj, osluškuj, tu je oko nas, zaboravljeni smo, ostali smo tu i tamo, i ne mogu ti opisati tek koliko se prelijepo osjećam, ti si druga žena a ja, šta sam tek ja? Reći ću ti Evo zemlje naše, ja sam smrtnik u naručju tvome, ja se lažem, ja se bunim, ja dišem kako ostao bih skriven tu i tamo, negdje gdje će zaboraviti ime moje, gdje samo sjenku će da prate, i samo reći ću ti jedno, ja sanjam o tome Evo, ja sanjarim o času tom. A ti do tada osluškuj, samo čekaj, jer tišina oko nas je, jesen rađa smrt u nama, ona tiho guši, reže grla, a mi? Mi umrtvljeni ljepotom samovoljno žrtvujemo riječi.

29.08.2016.

Majstor je umro

Promjene, promjene, promjene, zašto ih toliko mrzimo, a ustvari na kraju se i svi skrojimo po mjerama istih, naravno oni tvrdoglavi bivaju odbačeni, ali zašto. Mnoge stvari došle su u moj život, odlazim na neko ozbiljnije mjesto i sada samo želim da vam se javim, da vas obavijestim o svom tom satarašu u kojem sam se zatekao. Istina je da češće pišem sada poeziju, već neko vrijeme sviram gitaru, skupljam dovoljno hrabrosti kako bih pogledao svemu u oči. Uostalom često se upitam zašto ovdje i pišem, nekako sva uvjerenja budu mi raskrinkana u čas, zar vi ovo i čitate? Patetika hah, sve u svemu sve je ok, ovdje sam samo da vam javim kako nas je Majstor napustio još prije par dana, na istom mjestu gdje je i rođen, onako kako umiru svi sanjari.



11.08.2016.

Lovci u šumama svježeg mesa

Gorčinom jutra lagali smo se
kao lovci u šumama svježeg mesa
onom istom ogavnošću
nepročišćenog griješnika
čije kosti cvile za snovima
skućenog lijesa
a mi,
obmanuti kao onog istog
gorkog jutra
da voljeli smo svim svojim
komorama srčanim,
trovali smo ptice mesom svježim
preklinjući da u jatu opet
budu sutra
i onda kad zaželiš znati
zašto baš ja meso sam vjetrovima
svoje dao
ureži da pod zvijezdom
takav prožet sam,
i onda opet zaboravi me,
zaboravi,
jer nikad biti lovac nisam znao.



08.08.2016.

Kad sjeo bih u kupe taj

Tog jutra kad riječi u pismu
ne budu mi pomoći mogle
kad u prazan kupe sjednem
izmoren i tup
tad tutnjavim prugama jugovinu
ću da grlim
pitat se koliko jedan oblak
može biti skup.


Prugom uz voljenu rijeku skrit
ću se sam,
onim istim modrilom kojim se
ogledaše naše oči,
i nad njim ću budno da me ne
opaze umiti svoj sram,
jer ostah samo pjesnik puki,
okrivljen što osim ljubavi
ništa još nisam mogao da ti dam.


I onda kad zapućen ka tebi
tamo i stignem,
kad poljubim tvoj voljeni grad,
tvoje oči i smiješak mili skrit će
me,
skriti još tad od jugovine u hlad.


I tako osamljeni pod zvjezdanim
jutrima,
tragat ćemo za stećkom tvoga
oca,
za pjesmom o vojniku gorčinu,
sve dok ne progrizemo srčanu paučinu.


A onda mila moja, ja krenut ću dalje,
uzduž rijeke koju volio sam prije,
a ti brinuti se nemoj, sjećat ću
se ja i nas,
jer u osami sjećanja žive,
a samoća moj vječni je spas.


Tvoj Majstor...

Dreamers They never learn They never learn



03.08.2016.

što šutim

Pasivno ironična, jednom su mi rekli. Bilo je to od osoba koje nisam željela vidjeti, na mjestu na kojem nisam htjela biti. Iskreno nisu ni oni bili kivni, al grizla ih je savjest što nas tri umalo princeze nikad nisu pripazili. Familije. Ljutili su se kad šutim, a kad bih progovorila osjećala bih da prevrću očima i gurkaju se laktovima. Tako sam i prestala.
Riječi manje vrijede kad ih puno biraš. Možda zvuče ljepše, al su više neiskrene.
On bi se nervirao kad bih ironično miješala sa sarkastičnim, i uvijek davao svoja glupa objašnjena koja ni nisu bila njegova, nego pročitane definicije što se pojave u velikom fontu kada pretražiš nešto. Klimala sam, nije me stvarno zanimalo. Ni činjenica je li u pravu, ni srž. Trudio se da djeluje pametniji no što jeste, i ako mi je draži bio priglup i djetinjast. Tako bih šutila, ili ga poljubila da i on ušuti. Pa se pitam kasnije kako je to sve propalo.
Djevojke su nerijetko zle i puno zavide jedna drugoj. Nekad bi mi bilo krivo što sam jedna od nas. Kako te gledaju ako si fina kćerka i ne voliš zvat svoju mamu glupačom je ravno tome da si neka druga vrsta. Pretvarala bih se nekad da sam im bliža, u drugim prilikama plakala i besciljno se svađala. Prestalo me doticati što me ne vole, prosto jer su me neočekivano zavoljele one sličnije meni. Skupa smo bile zrelije, pa smo prešutile.
Šutila sam i kad je drugi On govorio da me voli, jer je bolje ne pričati o stvarima koje ne poznaješ i u koje nisi siguran (valjda). Kad bih pričala, priča je bila suha i on bi mislio da mi nije dovoljno stalo. Njemu je bilo stalo puno više, jer sam ja bila drugačija kad pogledam sebe u odrazu njegovih očiju. Nije volio da pričam o mojim nesavršenostima, pa evo šutim.
Htjela sam da pišem. Al moje riječi se slože ružno i onda se ni sama sebi ne sviđam. Zato ti ne pišem Majstore, zato je ovdje tišina. Kada riječi puno ne biraš, vidiš koliko je glupo?

31.07.2016.

Hjustone čujemo li se?

Ponoćna kiša tupo se prijanjala uz masno staklo govornice u nekoj meni nepoznatoj ulici, ustvari te ulice nema, ne postoji, ali eto opet onako nerazumljivo skončao sam u njoj. To je prokleti tjesnac, a svaki novi trzaj otpora vodi u veću beznadežnost, i onda tako se valjda na kraju i prepustiš toku. Uglavnom da nastavim sa pričom, tako vam je majstor završio negdje u nekakvoj zabiti, po njegovim osudama njujorkškog kvarta. Po koji žutolimeni taxi proletio bi sa vremena na vrijeme kao da i on juri što prije kući, šarolika osvjetljenja izbijaju iz izloga, komercijala prijatelju, ne daju mi ni hodati pusto prokletom ulicom u ponoć a da mi oči ne zaslijepe šarenilom neonskih lampica. Tu i tamo sjetim se na vas, da i dalje pišem, a sada hitim, javljam vam se iz prebojene telefonske govornice, isuviše otjesnjele da bih vam prozborio još i jednu novu riječ. Voli vas vaš majstor i tako javlja vam se odnekud, tamo izdaleka kao što nam se javljao i Jozef Pronek 90-tih u pripovjetci našeg čuvenog internacionalca Hemončeta.


Stariji postovi