Majstor i Margarita


03.08.2016.

što šutim

Pasivno ironična, jednom su mi rekli. Bilo je to od osoba koje nisam željela vidjeti, na mjestu na kojem nisam htjela biti. Iskreno nisu ni oni bili kivni, al grizla ih je savjest što nas tri umalo princeze nikad nisu pripazili. Familije. Ljutili su se kad šutim, a kad bih progovorila osjećala bih da prevrću očima i gurkaju se laktovima. Tako sam i prestala.
Riječi manje vrijede kad ih puno biraš. Možda zvuče ljepše, al su više neiskrene.
On bi se nervirao kad bih ironično miješala sa sarkastičnim, i uvijek davao svoja glupa objašnjena koja ni nisu bila njegova, nego pročitane definicije što se pojave u velikom fontu kada pretražiš nešto. Klimala sam, nije me stvarno zanimalo. Ni činjenica je li u pravu, ni srž. Trudio se da djeluje pametniji no što jeste, i ako mi je draži bio priglup i djetinjast. Tako bih šutila, ili ga poljubila da i on ušuti. Pa se pitam kasnije kako je to sve propalo.
Djevojke su nerijetko zle i puno zavide jedna drugoj. Nekad bi mi bilo krivo što sam jedna od nas. Kako te gledaju ako si fina kćerka i ne voliš zvat svoju mamu glupačom je ravno tome da si neka druga vrsta. Pretvarala bih se nekad da sam im bliža, u drugim prilikama plakala i besciljno se svađala. Prestalo me doticati što me ne vole, prosto jer su me neočekivano zavoljele one sličnije meni. Skupa smo bile zrelije, pa smo prešutile.
Šutila sam i kad je drugi On govorio da me voli, jer je bolje ne pričati o stvarima koje ne poznaješ i u koje nisi siguran (valjda). Kad bih pričala, priča je bila suha i on bi mislio da mi nije dovoljno stalo. Njemu je bilo stalo puno više, jer sam ja bila drugačija kad pogledam sebe u odrazu njegovih očiju. Nije volio da pričam o mojim nesavršenostima, pa evo šutim.
Htjela sam da pišem. Al moje riječi se slože ružno i onda se ni sama sebi ne sviđam. Zato ti ne pišem Majstore, zato je ovdje tišina. Kada riječi puno ne biraš, vidiš koliko je glupo?