Majstor i Margarita


19.07.2016.

Zbunjen na krovu

Prelijep dan, zar ne? Ne ne ne, savršen dan, ustvari kojeg vraga trabunjam dan je jebeno fenomenalan, stoga idemo li? Ah da, mrziš kada bilo šta spominjem, da zaboravio sam, oprosti, oprosti mi!! Nešto nije ok sa mnom, ne ne sa mnom je problem ti si sasvim ok, zbunjen sam, hajmo u park, da znam zbunjen sam, oprosti. Ne mogu tek tako zaboraviti, shvataš? Mrzim ovo prokleto čovječanstvo, mrzim onaj sažvakani okus kojim izjavljuje "volim te", ja to ne radim, znam ok, znam, čudak sam. Volim te! Da znam da nisam trebao to reći, možda zadnji zagrljaj? Tek jedan, jedan kojim ću zauvijek ostati tu, zauvijek u tebi, skriven i pritajen, samo tu za tebe negdje na nekom krovu.

13.07.2016.

Ko joj je kriv što ne čita ruski realizam

Da vam zapravo kažem, zaželio sam se sanjarenja, zaželio sam se tog osjećaja kada potpuno smetnut otvaram otežale kapke, prisječajući se svojih nekad prije viđeno prosanjanih dodira, i opet ne sjetivši se nastavljam snivati dok moje toplo lice boji pozlaćeni dodir neumorno jutarnjeg sunca.I tako kao i uobičajeno ta njena strana postelje uveliko je napuštena i rashlađena, prepuštena meni u mirisni svežanj iz kojeg mi preostaje samo eter njenog tijela, a ona tamo me čeka, iznova bijesna kada svaki put ponovno pogledam u onu predivnu plavušu na klupi sa hrbatima Karenjine među razigrano vitkim prstima.

11.07.2016.

Teško vrijeme za nas boeme

Ako me sjećanje dobro služi, a služi me, Staljin je još jednom rekao;Smrt jednog čovjeka je tragedija, a smrt hiljada je statistika.I sada tako ja slušam te propagandiste, te mašinerije, te proždrljive idealiste koji rađaju da bi klali, koji kolju da bi rađali, onako kako je Hemon opisao da od "nje" samo i očekuju da bespomoćno raširi noge i nakoti još materije za preradu.A ja nemam volje ponavljati kao zatupljena papiga, nemam te pokretačke snage u sebi, a ako ćemo iskreno koja je to individua ikada i imala?Ne, mi smo ovdje zarobljeni, da mi sanjari, boemi, vizionari, valjda nam je negdje i mjesto na proplancima, među zagušenim kafanskim stolovima, negdje u prirodi gdje dobacivanja cijele te uprljane manipulatorkse šake nećemo razaznati od naše neprihvaćene poezije.

11.07.2016.

buđenje

Želim da se probudim jednog vedrijeg jutra, majskog ili decembarskog, sasvim je svejedno. Otvorim oči i divim se svjetlu koje je prešaralo tavanski plafon ili mrazu koji je zaledio okno, budem ispunjena. Sretna jer znam šta želim, šta je to što mi treba.

Tad ustanem slušati ptice kako pjevaju, jer ih nisam ovog puta dočekala budna. Sinoć nisam gledala film do kasno, ili samo zurila u slike. Tako naspavana protrljam oči, blago natečene od sna, i one ne ostave tragove loše isprane šminke na suhim dlanovima. Osmjehnem se.

Nije to tip blesavog veselja, kao što je ono koje vidimo na zabavama i slično. Nije iz afekta i nisam opijena. Ne liči na osmijeh za sliku, za nekog drugog i trećeg. Moj potajni momenat zadovoljstva, koji ne dopuštam nikom da ga naruši, pokvari.

Sjednem u prozor, zapalim cigaretu i gledam kako se dim sporo penje ili prati povjetarac. Ostavim toz u dnu fildžana i odem raditi ono što sam htjela tog dana, jer znam i spremna sam. Možda neće svanuti na moj prozor, možda samo bude jednog dana, a možda i sutra.



09.07.2016.

Ovo nije bunt, ovo je očaj

Plašim se... plašim se toliko tog prokletog svemira da bih mogao satima bježati od sviju, od svakog, smatrajući se uljezom ili odmetnikom kojem ama baš nigdje nema mjesta.I onda tako naletim na nju, nenadano, zatečeno, tek toliko shvativši da smo zajedno u tome, u prognanstvu, napušteni i sami."Hej pa mi smo mladi, mi moramo biti pokretač revolucionarnih zamisli našeg moralnobolesnog društva, pa daj probudite se malo već jednom!"

Ne, jednostavno nešto ovdje ne štima i ako ćemo iskreno odjebite svi od nas, zaboli me što se zgrožavate kada oslušnete na tren muziku u mojim ušima , što kada me vidite u proderanim trapericama se čudite i što proklinjete te "drogaše" koji krešte na gitarama i "odvode mlade na stranputice"!Nemam više snage odupirati se vašim svinjarijama, dovoljno sam zaglibio u mom nedokučivom ništavilu i plašim se svega toga.

I onda tako predivno jutro, sa gorčinom crne kafe pod jezikom i naravno anksioznim pomislima od kojih mi se samo i smuči...jutarnja tišina, a ja sjedim i kontam,"Kojeg se đavola Majstore sa tobom sve ovo dešava?"

09.07.2016.

Mislim, dakle sve znam

Opet smo proveli sate pišući o stvarima o kojima ne znamo puno. Pisali jer nas muči lično, ne iz nekih plemenitijih razloga. Tinejdžeri, adolescneti. Čovječe pa mi smo najpametniji koji su do sad hodali ovom planetom! Uklopimo se u još jedan kalup, klišeji kao što su stotine, hiljade i milioni mladih (već starih) prije nas. Otvorili smo iste teme, povukli iste argumente. Baš one iste ranije iznesene u već smišljenom besmislenom razgovoru o smislu svega. Jer svakako, dignut ćemo revoluciju. Zapravo, sav naš bunt demonstrira se time što slušamo muziku koju su sastavili superkul drogeraši i da, prestali smo pisati "bog" sa velikim "B". Nakon te faze patimo što ne možemo napraviti nikakvu promjenu na sebi, da ne govorim o svijetu. S pretpostavkom da to preživimo, slijedi prezreno pomirenje.



05.07.2016.

Bijeg

-Savršen dan, zar ne Behemot? , nastavi Majstor gladeći usijano crnu dlaku svog na prvi pogled reklo bi se i priglupog mačka.

-Ne, nije baš sve uvijek onako kakvim nam se čini, ima tu znaš, po koja magična primjesa ponekog smješka kojeg samo ona može izvesti i izliti nad mojim očnim dupljama.Da Behemot, neznanim, skoro nikad prije viđenim, a tek toliko mojim, ah kojeg đavola tebi i pominjem sve ovo.Tišina umiri vjetar nad vrhovima tutnjavog stjenja, Majstorov glas umuknu na čas i svisnu nad planinskim visinama otupljenih litica, a onda opet utješno nestrpljivim tonom poče šaptati na Behemotovo uho.-Ipak ako baš želiš znati prijatelju, iako se u mačijim zjenicama nije mogla pronaći niti kap radoznalosti, nastavi Majstor -pisala mi je, da baš kao one noći.Sjećaš se, ne?No nije ni važno... važno je da mi je pisala, da, sjeća me se Behemot!- Majstorov povik proguta prostranstvo prožrdljivog planinskog vijenca.-Sjeća se naših skrovitih osluškivanja, naših ploča i samo nama poznatih bježanja.Kud?Da, vjerovatno tamo gdje su naše melodije neprestano svirale samo za nas, gdje su naši filmovi puštani tek za samo naše dvije odrapane ulaznice, tamo Behemot gdje sam joj tiho čitao Bulgakova, a nju je tada posljedni put i bilo strah.Jer od tada štitim je svojim sonetima i krijem od tjeskobe u koncertnim dvoranama, osamljene u pustim i melodično-odzvanjajućim salama, tamo u kojima nad nama u ponoć jedino osvjetljeno i leže freske po oblikovanim kupolama.

Vjetar razmrsi Majstorovu kosu ujedno razlamajući sanjarenje koje je još jedino morao jadni mačak tu i trpiti.-Kasno je Behemot, studeni vjetar počinje gasiti sunce, ah ne, mi moramo stići u kolibu prije no što beskrajna sazvježđa buknu nad nama, i sam dobro znaš koliko se plašim svega toga, ne želim biti povrijeđen, tada bi mi još jedino i preostalo traganje po zvjezdama, traganje za mojom spopstvenom planetom, tamo gdje bi me čekala ona.



05.07.2016.

Pisat ću

Tjeskoba. Od dana kad je stajala pred vratima sale za koncerte, koji su bili interni, ali su svejedno činili da se njeni dlanovi znoje. Od tog dana, vjerovatno i ranije, anksioznost. Zna se kako to izgleda, zagušujući otukcaji srca, grčevi i veliko „ne mogu“ okačeno oko vrata pararelno sa „ne smijem“ ispisanim preko čela. S vremenom je bilo sve teže, i ako je bila okružena ljudima koji se znaju smijati na pozornici, mahati roditeljima, pa i gestikulirati rukama da ih ponosne mame slikaju. Što je još više odbijalo jer joj se činilo licemjernim. Sitnice kao škripanje stolice prije nego što vas profesorica sadistički natjera da podjelite svoj esej sa dvadeset duša s kojima ne želite, ostaju kasnije kao slike ili neki slow motion. Govorili su joj da piše, ali odgovarala je na to sa ciničnim osmijehom ili lošom šalom na svoj račun. Odlučila je to da promjeni kada je neko, gotovo nepoznat, pisao o njoj. Neko je vidio stvari koje ona nije nikad ni primjetila. Rijeku, krov i detalje slične dimu u kosi. Obećala je da će pisati o njemu jednog dana, kada bude spremna. Pjesmom je prosto zadužio. Hvala Majstore.

04.07.2016.

Odlazi

Porculanski čajnik nudim ti tek kako otišla bi prisno i dopunjujem ispijeno kako tvoje riječi smetnuo bi što prije miris jutra guši katranasto crnu kafu bljuje po meni i opušak progorjeli među jagodicama tvojim a ti ogavno me ljubiš miluješ i tješiš i samo čekam kad ćeš početi već jednom da bježiš jer povratka već nema ne draga, nikada ga nije ni bilo

04.07.2016.

Neko čitao Bukovskog?

Tako danas nakon što sam razočarano poljubio vrata buybooka, tragajući za Orwelom, nekako već nabasam u mybook u scc i baš tamo naletim na već meni poznatog pisca...U pitanju je Bludni sin od Čarlsa Bukovskog, dakako da sam uzbuđen, pa eto da i Majstor nešto danas sroči za vas.




Noviji postovi | Stariji postovi