Dođavola čovječe, pa zar i ti?

-Ne Max, ti moraš biti dobro opkoljen u svojim mislima, moraš toliko usamljeno čamiti nad poluotvorenim prozorom sa kojeg dopire noćni vjetar, i tek onda toliko promišljati o svemu, da bi završio ovdje, mjestu na kojem inače visimo svi. On je još par trenutaka gledao i opipavao burmu na mesnatom prstu, a onda rezignirajuće procijedio-…

Nastavi čitanje →

Na kraju uvijek sam…

Stojim na peronskoj uglačanoj površini, onako popločana crno-bijelim kvadratićima i gledam tako odraz oštrih i neoklesanih crta lica, misleći na prethodno.Tišina, podzemna osamljeno šuti i sa tišinom stopljeno bruje kontrolne table pod naponom, savršen mir, a onda po koji korak ritmično korača, ne više tapka o reflektirajuću podlogu podzemne stanice.Volim osamljenost, svoje ime svijeno pod…

Nastavi čitanje →

Ludak u tramvaju

I tako trucka onaj klimavi tramvaj pod mojim već dovoljno klecavim koljenima, treska i tutnji, onako neopaženo kroz Titovu, valjda se čovjek i navikne vremenom na sve.Danas je bilo podnošljivo na svo čudo i disati u pakleno zagrijanoj konzervi koja se vukla po žicama sarajevskih stanarskih zgrada i fasada.I tako ja stojim, možda sa neprimjetnom…

Nastavi čitanje →

Smijeh u provinciji (odlomak)

Neumorna kiša tukla je o prebojeni ram prozora, odišući tegobnim sumporskim vonjem i ritmičnim tapkanjem koje je ionako ulijevalo pospanost Danilu u predsoblju. Srozane karniže neprimjetno su plesale pod otškrinutim prozorom, a on kao i po navici uvlačio je gusti dim neke visokokvalitetne duhanske marke, pripremljene tek za čistu aristokratiju kurtoazijskog svijeta. Motrio je pakovanje…

Nastavi čitanje →

Stiže ekspres!

-Upravo negdje na poljanama sjećao sam se još kao dijete kada bi me otac u naramku odvodio do plastova pozlaćenog sijena, vjerovatno u periodima sparnih ljeta dok se tako žutilo pod nebeskim svodom.Gore strmim puteljcima prethodilo bi zasigurno iscrpljujuće dugosatno pješačenje , no sjećam se dok bih koljenima proturao šiblje i busenje pored oštre žare,…

Nastavi čitanje →